Umesto da smo mi sposobni da kontrolišemo svoje emocije, najčešći slučaj je da emocije kontrolišu nas. Potpuno utiču na naš život, određuju na koji način ćemo posmatrati svet, da li ćemo život videti kao prijatno ili neprijatno iskustvo, da li ćemo biti puni energije i volje da radimo neki posao ili da preduzmemo neki poduhvat ili ćemo se povlačiti pred svakim izazovom, utiču na to kako ćemo posmatrati interakciju sa drugim osobama i sl
Naravno, ovo je situacija kod većine ljudi, ali postoje ljudi koji uspešno mogu da kontrolišu svoje emocije. Oni se ne uzbuđuju previše oko toga što osećaju. Oni prihvataju emociju koju osećaju, trude se da je zaista osete u izvornom obliku, posmatraju je, izvuku pouku i nastavljaju dalje. Oni ne prave dramu od emocije koju osećaju, ne idu od jednog do drugog sagovornika žaleći se na događaje koji izazivaju te emocije, ne prave spektakl od toga, ne traže tuđe sažaljenje ili pažnju. Oni znaju da su emocije naš životni kompas. Oni znaju da nam emocije govore šta je dobro, a šta nije dobro za nas, šta je u skladu sa našom životnom svrhom, a šta nije.
Kada dovedete sebe u situaciju da emocije osećate u izvornom obliku, bez nepotrebne drame, one su zaista savršen kompas. One mogu nepogrešivo da vas vode kroz život bojeći svaki naredni korak zelenom ili crvenom bojom. Zelena je kada o nekom predstojećem potezu imate pozitivan osećaj, usptrepereli ste i nestrpljivi da ga sprovedete u delo. A crveno će se javiti kada, i za naizgled super stvar, imate negativnu emociju i osećaj da ne bi trebalo to da radite. Emocije su tada uvek u pravu. Emocije su naša veza sa sveznajućim Univerzumom koji uvek zna šta je bilo i šta će biti i samim tim zna kakav je ishod tog našeg poduhvata. Taj poduhvat se samo za nas nalazi u budućnosti, ali Univerzum poznaje samo sadašnjost.
U prethodnom tekstu, Velika iluzija našeg uma, sam pisao o tome kako treba da posmatramo događaje u svom životu kao da se odigravaju na bioskopskom platnu. Read more