Ovo je nastavak prvog dela teksta: Uspeh – početak puta
Tako zvuči siže mog romana i pretpostavljam da vam je već sada interesantno.
Tako sam i ja mislila 2010. godine kada sam poslala materijal na literarni konkurs za neafirmisane pisce, koji je raspisala Laguna. Doduše, tada sam mislila da je to najbolji roman na svetu i da sam ja najbolji krimi pisac, ali to nije bilo tako. Par meseci od raspisivanja konkursa stigao mi je povratni mail da je moj roman odbijen uz podrobno obrazloženje zbog čega. Ono što je pisalo u pismu govorilo mi je da su se urednici zaista potrudili da ga pročitaju i da mi ukažu na mane koje je imala ta verzija romana.
Dakle, desio se peh.
Isprva, bila sam ljuta na urednike, pa sam onda bila ljuta na sebe, pa mi je na kraju ceo svet bio kriv za neuspeh. Danima sam se nervirala plakala, a onda sam shvatila da u stvari niko nije kriv jer sam ja sama napisala roman, a ako sam ga sama napisala to je značilo da mogu i sama da popravim, i da krenem od nule.
Spoznaja tog osećaja digla me je u visine, ali ne u one egoistične koje sam imala ranije – mada, ta lekcija je dobra za svakog mladog čoveka. Ono što mi je tada preostajalo je da opet sednem i prepišem ceo roman, da poradim na svim manama, na stilu i da mu dam na kvalitetu. I krenula sam…